Zajednica kao metoda

Zajednica kao metoda podrazumijeva osoben pristup tretmanu ovisnika o psihoaktivnim supstancama (De Leon, 2000.). Tretmanske intervencije su usmjerene tako da utječu na  ponašanja ili doprinose  podizanju svijesti klijenata korištenjem zajednice kao glavnog izvora liječenja. Unutar konteksta terapijske zajednice koriste se intervencije kojim se utječe na promjene,  oblikovanje ili upravljanje pojedinačnih ponašanja, osjećanja i  razmišljanja kako bi se uskladili sa socijalizirajućim normama i  vrijednostima zajednice. Zajednica predstavlja metodu kojom se utječe na  bihevioralnu, psihološku, kognitivnu i socijalnu promjenu među njenim  klijentima. Ovaj pristup zahtijeva terapijsko okruženje izgrađeno na socijalizirajućim normama i vrijednostima zajednice, hijerarhijsku socijalnu strukturu koja definiše pozicije i uloge, i set uvjerenja i filozofija „ispravnog življenja“ unutar čijeg konteksta se dešava proces promjene. U biti,  ono što je potrebno je stvaranje terapijskog okruženja organiziranog  kao porodica i predvođenog hijerarhijom racionalnih autoriteta (surogat  roditeljske figure, stariji itd.).

Iz navedenog možemo zaključiti da terapijska zajednica pojedincu obezbjeđuje okruženje za liječenje kroz svoje osoblje i klijente, svakodnevnu strukturu i socijalnu hijerarhiju, ali je na svakom klijentu da se lično uključi u aktivnosti zajednice i terapijske procese. Samopomoć i međusobna pomoć zahtijevaju da pojedinac preuzme inicijativu da razvija svoje liječenje i u isto vrijeme da doprinosi procesu promjena u drugima.

Organizacija terapijske zajednice je različita od strukture bolnica gdje su klijenti pasivni primaoci tretmana koji obezbjeđuju terapeuti. Umjesto toga, njena socijalna organizacija je bazirana na zajednici kao matriksu terapijskih procesa, pomažući klijentima da pomognu sebi. Postoje tri nivoa na kojima osoblje treba djelovati da bi promovisalo zajednicu kao metodu: (1) nivo zajednice, (2) nivo pojedinog klijenta, i (3) interni nivo emocija ili osjećanja (Woodhams, 2001.). Važan zahtjev za osoblje koje radi u terapijskoj zajednici, osim njihovih kliničkih vještina i znanja, je sposobnost da budu uzori klijentima. Uzori trebaju konkretno demonstrirati apstraktne koncepte ponašanja koji se prezentiraju kao društveno prihvatljivi.

Uloge osoblja u terapijskoj zajednici zahtijevaju istupanje iz tradicionalnih uloga ljekara, psihologa, socijalnog radnika, jer se ove tradicionalne pomagačke uloge često povezuju sa medicinskim modelom paradigme „terapeut - klijent“ gdje je profesionalac ekspert, a klijent pasivni primalac ekspertize. Zbog pristupa samopomoći liječenju i naglasku na paradigmi „zajednica kao metoda“, tradicionalne uloge profesionalaca koji rade u terapijskoj zajednici se stavljaju u kontekst transdisciplinarnog modela formiranja osoblja.

Liderstvo u terapijskoj zajednici je zasnovano na racionalnom autoritetu koji je u skladu sa socijalnim normama i vrijednostima terapijske zajednic. Osoblje terapijske zajednice, kao surogatne roditeljske figure, mora se razumjeti kao razumno i snažno, ali ipak brižno u radu sa klijentima i u izvršavanju poslova zajednice. Kod primjene moći i autoriteta, oni na umu imaju interese zajednice i brinu se da svaki klijent ima korist od terapijskog okruženja terapijske zajednice.