Temeljni principi

Ovisnost
Zloupotreba psihoaktivnih supstanci je  poremećaj cijele osobe.

Terapijska zajednica Kampus ima holistički pristup ovisnosti. To podrazumijeva da ovisnost doprinosi umanjenoj funkcionalnosti cjelokupne osobe, koja se odnosi na bihevioralne, kognitivne i afektivne poremećaje. Zloupotreba psihoaktivnih supstanci je često simptom nekog dubljeg psihološkog poremećaja i / ili oslabljene socijalizacije. Prilikom tretmana u Kampusu fokus je usmjeren na pojedinca, a ne na psihoaktivnu supstancu. Stoga, smatramo da detoksikacija ne predstavlja primarno liječenje korijena poremećaja, nego je uvod u proces dugotrajnije psihološke rehabilitacije.

Ovisnost prati ponašanje koje je naučeno.
S obzirom da ovisnost prate neadaptivni bihevioralni, afektivni i kognitivni modeli koji su naučeni, smatramo da osobe u procesu rehabilitacije i resocijalizacije u Kampusu mogu usvojiti novi repertoar ponašanja kroz pozitivna iskustva socijalnog učenja.

Ovisne osobe
Ovisnici o psihoaktivnim supstancama pokazuju bihevioralne, kognitivne, psihološke, socijalne i moralne karakteristike koje su neadekvatne da podrže dobro regulisan, funkcionalan i trezven životni stil.

Problem ovisnih osoba nije prvenstveno psihoaktivna supstanca, iako je korištenje supstanci znatno doprinijelo mnogim njegovim ličnim, emocionalnim, kognitivnim i socijalnim problemima. Ovisnik o drogi je uveliko otuđen od društva.

Ljudi koji zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance često imaju određene kognitivne karakteristike koje uključuju nedostatak svjesnosti, lošu prosudbu, nedostatak uvida, loše testiranje realnosti i deficit u vještinama donošenja odluka (De Leon, 2000.). Oni takođe pate od loše samopercepcije što se dokazuje niskim samopoštovanjem i negativnim socijalnim i ličnim identitetima (De Leon, 2000., Sugarman, 1974.).

Ovisne osobe imaju teškoće u adekvatnom nošenju sa osjećanjima, te doživljavanju, identificiranju i izražavanju osjećanja. Oni pate od osjećanja krivice i stida, neprijateljstva i ljutnje, te su nesposobni da dožive određene emocije. (De Leon, 2000.).

Ljudi koji zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance pate od bihevioralnih i ličnih problema koji ih sprječavaju da uspostave produktivne socijalne odnose sa drugima. Socijalne veze i način komunikacije sa ljudima su okarakterizirani nedostatkom povjerenja i iskrenosti.  (De Leon, 2000.).

Ovisnici o psihoaktivnim supstancama su u stanju prevazići lične nedostatke, dostići funkcionalne sisteme vrijednosti i steći bihevioralne, kognitivne, psihološke, socijalne i strukovne vještine da bi održali produktivan životni stil.

Učenje novih modela ponašanja ili odvikavanje od ponašanja koja su povezana sa životnim stilom zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, promjena navika, učenje vještina adekvatnog nošenja s problemima, prevazilaženje kognitivnih i psiholoških modela povezanih sa doživljavanjem droge,  te sticanje prosocijalnih vrijednosti, važni su ciljevi u liječenju ovisnika o psihoaktivnim supstancama.

Smatramo će ovisnik o psihoaktivnim supstancama ostati trezven i živjeti produktivan život ukoliko nauči živjeti zdravim i društveno prihvatljivim životnim stilom. Ovaj proces učenja se postiže kroz življenje i funkcionisanje unutar okruženja socijalnog učenja koje postoji u terapijskoj zajednici. Smatramo da ovisnici o psihoaktivnim supstancama, iako pate od psiholoških i bihevioralnih poremećaja, mogu naučiti da ih prevaziđu u struktuiranom okruženju u kojem postoji podrška, osnaživanje i izazovan tretman.

Nužna posljedica ovog pogleda su dva važna uslova za ovisnike o psihoaktivnim supstancama da bi izvukli dobrobit od liječenja. Potencijalni klijent terapijske zajednice mora preuzeti vlastitu odgovornost i posjedovati iskrenu motivaciju za liječenje.

Oporavljanje od ovisnosti
Oporavljenje predstavlja promjenu životnog stila i identiteta što je mnogo više od uspostavljanja apstinencije od psihoaktivnih supstanci.
Doslovno, ovisnik o psihoaktivnim supstancama koji se oporavlja treba se ponovno otkriti. Osim prestanka zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, on mora odustati od mnogih navika povezanih sa njegovim ranijim životom. Proces liječenja u terapijskoj zajednici potiče njegovu samosvijest i pomaže mu da izgradi zdraviji pogled na samog sebe. On mora odbaciti stare slike povezane sa subkulturom korištenja droge. Umjesto njih, on mora prihvatiti novi sistem vrijednosti koji podržava društveno produktivan životni stil bez psihoaktivnih supstanci.

Individualna motivacija, spremnost za promjenu i predanost trezvenom načinu življenja su ključni za proces oporavljanja.

Spremnost za promjenu je odlučujući faktor pri uspostavljanju promjena životnog stila kojim bi se podržao oporavak od ovisnosti. Klijenti koji se uključe u tretman pod utjecajem vanjskih ili unutrašnjih motivirajućih faktora moraju pokazati volju, sposobnost i spremnost da se uključe u tretman i obavežu se na trezven način življenja prije nego što se bilo kakva smislena promjena može desiti.

Oporavljanje od ovisnosti je kompleksan proces učenja koji uključuje bihevioralnu, psihološku, socijalnu, moralnu i duhovnu promjenu.
Primarni psihološki cilj se postiže kroz promjene u načinu ponašanja, razmišljanja i osjećanja koji predodređuju korištenje psihoaktivnih supstanci, dok je glavni cilj da osoba nauči živjeti odgovornim, produktivnim i trezvenim načinom življenja. Da bi se postigli ovi ciljevi, Kampus obezbjeđuje sveobuhvatan program tretmana koji uključuje bihevioralne, psihološke, kognitivne, socijalne, strukovne i spiritualne intervencije unutar konteksta okruženja socijalnog učenja.

Oporavljanje je razvojni proces koji uključuje prolazak kroz etape i koji podrazumijeva proces promjena.

Proces oporavljanja od ovisnosti se posmatra kao proces dodatne promjene ili učenja, gdje se  napredak klijenta u liječenju označava fazama tretmana. U terapijskoj zajednici, napredak u fazama liječenja dolazi kada opada stepen vanjskog nadzora i povećavaju se odgovornosti pojedinca koje doprinose njegovoj reintegraciji u njegovu porodicu i u društvo.

Recidiv je uobičajena odlika ovisnosti, i višestruke epizode liječenja su uobičajene prije nego je ovisna osoba sposobna da vodi trezven život.

Iako je jedan broj klijenata koji završe program u terapijskoj zajednici sposoban da održi život bez psihoaktivnih supstanci, drugi nisu tako uspješni. S obzirom na visok stepen recidiva među klijentima ovisnim o psihoaktivnim supstancama, naročito među onima koji su napustili program tretmana, ovisnost o psihoaktivnim supstancama se često karakteriše kao hronični recidivantni poremećaj. Epizode recidiva se posmatraju kao mogućnosti za učenje i nisu potpuno negativni događaji, zavisno od toga kako se ovisnoj osobi pomaže da stekne uvid u lične faktorie i faktore iz okoline koji su doveli do recidiva. Održavanje apstinencije od psihoaktivnih supstanci i poboljšanje kvaliteta života je dugoročni zadatak.