Porodična terapija

Porodica je ne samo osnovna ćelija društva, nego i osnovni prostor za razvoj psihičkog identiteta pojedinca. U porodici se ostvaruje egzistencijalna sigurnost, podrška, ljubav, pripadanje i osjećaj vlastite vrijednosti, te se mogu zadovoljiti emocionalne potrebe i potreba za opstankom vrste. Kad se te mogućnosti ne ostvare, porodica je osnovni prostor za razvoj psihopatoloških osobina pojedinca.

Cilj porodične terapije je da se promijeni način na koji porodični sistem funkcioniše, a to znači podstaknuti kreativnost porodice, kako bi pronašla nove načine zadovoljenja potreba pojedinaca i izgradila nova uvjerenja i ponašanja.

Na početku tretmana ovisniku je od porodice potrebna isključivo podrška i razumijevanje. To je de facto sve što je on u stanju da prihvati. Za sve ostalo u početku nema snage. Tek sa procesom tretmana i postepenim sazrijevanjem ličnosti, klijent postaje spreman na sticanje nekih uvida i suočavanje sa oblicima svog neprilagođenog ponašanja. Jedna od grešaka koju porodice čine je veliko nestrpljenje koje pokazuju tokom liječenja svog djeteta. Postepen tretman je neophodan preduslov da bi se ostvario povoljan ishod. 

Porodična terapija se provodi paralelno sa tretmanom klijenta, jer je porodica veoma značajna za uspješno održavanje klijentove apstinencije po okončanju tretmana u Kampusu. Da bismo ostvarili planirane ciljeve porodične terapije koristimo se:

  • multiplom porodičnom terapijom, kada su prisutni članovi više porodica
  • porodičnom terapijom, kada su prisutni članovi jedne porodice

Multipla porodična terapija se odvija jednom sedmično. Tada se okupljaju članovi porodica klijenata koji se nalaze na tretmanu i koriste iskustva i podršku koju jedna porodica, zahvaljujući prethodnom prolasku kroz specifičnu situaciju, može pružiti i adekvatno intervenisati kod drugih porodica.

Članovi porodice trebaju dolaziti na poziv terapeuta kako bi se obavljala porodična terapija. Tokom porodične terapije se radi na ojačavanju porodične dinamike što  podrazumijeva stimulisanje dalje saradnje, osjećaja za suportivni autoritet, jasno definisanje granica, prihvatljiv odnos unutar porodice, prihvatanje vlastitih osjećanja i razumijevanja tuđih, forsiranje komunikacije na osnovu takvih emocija i odsustvo njihove negativnosti, odstranjivanje komunikacionih modela baziranih na optuživanju, mržnji, strahu, itd.